Al je priča, al je pjesma, al je strip

Već naslovom svoje nove knjige Jamerika: trip Maša Kolanović uspijeva privući pažnju. Stilem Jamerika čuva povijesno pamćenje: tako su naši neuki ekonomski emigranti u 19. stoljeću nazivali daleku, nepoznatu zemlju za koju su se nadali kako će im pružiti šansu da prežive i da nahrane gladna usta koja su ostala u starom kraju. Drugi dio naslovne sintagme, trip, možemo shvatiti barem na dva načina: kao žanrovsku odrednicu (putopis) i, u žargonskoj uporabi te riječi, kao halucinantno, opsesivno stanje izazvano tim putovanjem. No pravo iznenađenje čitatelja čeka kad knjigu otvori i na njezinim stranicama vidi obilje likovnog materijala. Sama glavna junakinja na jednom će mjestu, aluzivno se oslanjajući na slavensku antitezu kakvu nalazimo u Asanaginici, ovako iskazati dilemu: „Čitatelji dragi, / što se ovo šareni / na stranicama pred vama / al je priča, al je pjesma, al je strip.“ Doista, tko pripovijeda, tko piše stihove (vezane i slobodne), tko crta, kakav je ovo žanr?

Izd. Algoritam, Zagreb, 2013.

„Priznanje“ o autorstvu nalazi se u impresumu, gdje stoji: „Tekst, ilustracije i kolaži: Maša Kolanović“. Ali u samu tekstu nema lika koji bi se tako zvao, no u knjizi ima niz autoreferencijalnih iskaza koji nude neka objašnjenja: „Čitatelji dragi, this is not haiku! / Nije bome ovo ni Ilijada / niti Noć jedna plus hiljada / ovo je Odiseja bez Odiseja / tra-la-la-la-la / Ameriku ovu pjeva, / crta / piše / Ju-ju iliti ‘ja’“; „ja sam samo Traveler the Triper / putujuća gumena patka / pripovjedač/ica / pjesnik/inja / bricoleurkinja / cica mica ilustrator / Marx je moralizator / Amerika je mjesto radnje / fiks ideja i teksta generator“; za sebe još kaže da je „junakinja ove priče“ i „doživljajno ‘ja’“; za pojedine dijelove teksta nudi oznake „trip strip live stream“, „strip trip mjuzikl“, „trip hop spjev“, „O Ameriko, / pjevam ti iz dubine duše / ovaj gorko-slatki / strip trip spjev“. Nazovemo li Jameriku narativnom poemom, obuhvatili smo prožimanje dvaju književnih rodova u jednom tekstu, epskoga i lirskoga, ali njegovoj neobičnoj složenosti posebno pridonosi autoričin intermedijalni postupak. Riječ je o spoju dvaju heterogenih umjetničkih oblika, verbalnoga (književnoga) i slikovnoga (ilustracije, kolaži, strip). Odlučujući se za intermedijalnost pisac treba imati na umu da verbalni i slikovni znakovi tvore novu, složenu umjetničku cjelinu u kojoj književni tekst mora ostati dominantan jer likovni elementi nemaju ni približno takvu umjetničku snagu. Njihov je smisao u tome da privlače pažnju na sebe, i na taj način značenjski obogaćuju i književnu stranu teksta.

O čemu se govori u Jamerici? U osnovi, posrijedi je putopis: mala novozagrebačka obitelj – mama Kukunka, tata Taranta i „‘ja’ – ne baš tako mali Ju-ju“ – odlazi u New York sinu, odnosno bratu koji je tamo ostvario veliku karijeru. „Business bratec Martin“, kojega Juju zove i Bratman, „na divljem Zapadu žari i pali“ i sad je važna zvjerka na Wall Streetu. Odnos brata i sestre korektan je: ona je prema njemu blago ironična, on prema njoj superioran, a udaljenost njihovih svjetova dobro ocrtava njezina dilema, izrečena na dvama različitim mjestima u tekstu: „O zašto je razumjeti jednadžbu važnije nego razumjeti pjesmu?“ No autorici nisu u prvom planu odnosi među likovima, nego način na koji „doživljajno ja“ reagira na ono što u Americi vidi. Knjiga sadrži četiri poglavlja. U prvom, Tri četiri SAD!, opisuje se putovanje avionom od Zagreba do New Yorka; u drugom, Preko Atlantika, govori se o New Yorku; u trećem, Do Pacifika, u središtu su pozornosti Los Angeles, zatim putovanje autom kroz pustinju do Las Vegasa i potom u Grand Canyon; u četvrtom, posljednjem i najkraćem, Natrag, svode se računi.

Maša Kolanović napisala je analitičan i vrlo nadahnut pogovor nedavno objavljenu izvrsnom putopisnom romanu Irene Lukšić Očajnički sluteći Cohena. U njemu je, među ostalim, navela kako je Lukšićkina glavna junakinja na svoj put u Kanadu i SAD „ponijela nešto malo prtljage i neizbrisiv trag popudbine mentaliteta i povijesti dijela svijeta iz kojeg dolazi“. Ta se tvrdnja može jednako primijeniti i na glavnu junakinju Jamerike. Ta junakinja, premda vjerojatno dosta mlađa, također dolazi s nekim sjećanjima i refleksima iz vremena socijalizma. Vidi se to npr. po tome što se u njezinu impresioniranost visokim materijalnim, tehničkim i drugim dostignućima suvremenog američkoga kapitalizma često grubo ubacuju svojom „konstruktivnom kritikom“, kao zla savjest, Marx, Lenjin, Tito, što upadaju refreni tzv. masovnih pjesama i parola („Da nam živi, živi rad“, „Nema odmora dok traje obnova!“), ili scena koja se ponavlja pred ulaznim vratima nebodera u kojem stanuje njegov brat: „Oh, proleteri svih zemalja da vam je samo ovo vidjeti! Vratari otvaraju i zatvaraju vrata, a nas instinkt tjera da ih pridržimo.“

Ali ne samo to; dvije spisateljice različitih generacija imaju bliske poglede i o mnogim drugim detaljima svoje američke teme. Tako npr. zapažaju paranoičan strah od terorista, jer nakon 11. rujna 2001. „Amerika više nije ista“. Urbanizirane sredine, osobito veliki gradovi, pretvorili su se u „džunglu znakova, tekstova i reklama“, potrošački mentalitet sasvim je zarobio ljude, a umjetno stvorene potrebe za lakom zabavom i za informacijama o slavnima i bogatima novo je ispiranje mozga i stvaranje podatne mase za manipuliranje.

Golemu važnost u toj intermedijalnoj tvorbi imaju citatne relacije, koje se javljaju praktički na svakoj stranici knjige, u različitim oblicima, i u likovnom i u verbalnom dijelu. Ovdje ću navesti tek pokoju: „Lijepa naša Ameriko, oj junačka zemljo mila!“; „O, brate dragi, / kupi mi / auto, / bicikl / i romobil“; „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod vertikala!“ (A. B. Šimić); „Željeznicu guta već daljina…“ (A. G. Matoš); „Jedan po jedan dohodu / beskućnici u Hollywoodu“ (I. Vojnović) itd. Spomenimo i neke iz popularne kulture, kao što su Blondie, Ramones, Metallica, Azra, Neki to vole vruće, Mile Hrnić, Ekrem Jevrić. I citatni postupak koji Maša Kolanović obilno koristi u svojoj narativnoj poemi, kao i onaj intermedijalni, bitno pridonose dinamičnosti teksta i bogatstvu njegovih značenja te knjigu čine izazovnom i poticajnom, svakako najvećim osvježenjem u našoj ovogodišnjoj produkciji.

A što je bilo na kraju, s kakvim se ključnim dojmom vratila u Hrvatsku naša glavna junakinja? Evo: „Amerika je predivna / Amerika je strašna, / Amerika je fikcija, / Amerika je stvarna. / Amerika je sveto i prokleto / i sad se ti misli / Amerika i Engleska / bit će zemlja proleterska / kad na vrbi rodi grožđe / kad pretvori se zlato u gvožđe.“